Samostrel (lat., arucs balistus, manus balistus, poznat u Нjemačkoj kao Armbrust, Rusiji kao самострел, Engleskoj kao crossbow, Francuskoj kao arbaléte, Italiji kao balestra)
je oblik ručnog bacačkog oružja za borbu, lov i sport. Njime se
izbacuju gvozdene i zapaljive strjele, kamene i metalne kugle. Sastoji
se od drvenog kundaka s dijelovima za zapinjanje (zatezanje) i
odapinjanje tetiva, luka (drveni, rožni i čelični) te tetive. Za borbu
oko tvrđava samostreli su imali i postolja.
U odnosu na luk samostjel je imao veći domet (u prosjeku oko 500 m) i
veću probojnost oklopa (mogao je probiti kacigu na udaljenostima do 300
koraka, a prsni dio oklopa do 125 koraka), lako se zapinjao pa su ga
mogli upotrebljavati i nevješti i fizički slabiji strjelci (učenje
vještine luka i strijele zahtijevalo bi bar dvije godine).
Problem je bio što je brzina gađanja bila manja, pa su obično
strjelci lukom i strjelom mogli u minuti ispaliti oko sedam strjela, a
samostrel samo dvije. Također, bio je neprecizniji zbog manje kontrole
na pravilnosti leta strjele. Naposlijetku bio je teži i zahtijevniji za
rukovanje. Pri gađanju se samostrel oslanjao na rame borca ili na
naslon.
Kratka povijest moćnog oružja na napinjanje
Nastao je od luka, a onjemu prvi piše rimski povjesničar F. Vegecije u Epitoma rei militaris, M. Amijam u Rerum gestarum
navodi da ga posjeduju Goti u 4. stoljeću nakon Krista. Njegova uporaba
raširila se tek oko 10. stoljeća. Rusi ga 991. masovno koristi u
borbama kod Novgoroda, a Bizant ga poznaje kao tzangra. U 12.
stoljeću koriste ga već gotov sve vojske u Europi. Katolička crkva
pokušava na drugom Lateranskom saboru 1139. zabraniti njegovu upotrebu
protiv kršćana no na zabranu se nitko nije obazirao.
Do 13. stoljeća samostrel se ručno zatezao prek otetive, no u 14.
stoljeću dobio je stremen i kuku. Pri zapinjanju samostrelac bi nogom
pritisnuo stremen i u sagnutom stavu zakačio tetivu za kuku privezanu o
pojas, a zatim se ispravio i time zategnuo i zapeo tetivu. To je
povećalo snagu hica, ali je brzina gađanja ostala i dalje mala. Od 15.
stoljeća usavršava se mehanizam za zapinjanje da bi se povećala brzina
gađanja, pa se kao rezultata javljaju samostreli s polugom različitog
oblika te samsotreli sa čekrkom.
Samostreli su važni jer se od njih razvilo prvo ručno vatreno oružje.
Prelazni tipovi bili su samostreli s žlijebom i sa cijevi, a postojale
su i kombinacije samostrela i vatrenog oružja bez šire primjene. Turska
je također imala janjičarske jedinice naoružane samostrelima - tešlo
samsotreli koji su upotrebljavani u borbama oko tvrđava zvali su se zenberk, zenburk, čangra.
Zbog prednosti (veći domet, veća brzina gađanja i bešumnost) nad prvim
streljačkim vatrenim oružjem (arkebuze i muskete) samsotreli su ostali
do 18. stoljeća u upotrebi.
Izvan Europe on je korišten dugo, pogotovu Kini, Burmi i Vijetnamu
gdje su samostreli bili ključno oružje, a korišteni su i u Zapadnoj
Africi. U Dubrovniku se samsotrel javlja u 14. i 15. stoljeću pod
nazivom balestra, balistra, balista i širi u ostale krajeve. Po
dubrovačko statutu (1272) svaki brod veće nosviosti morao je imati
samsotrele ili lukove. U ostatku Hrvatske samostrel se prvi put spominje
1275. (zanimljivo u Srbiji tek 1386.).